Ideali(stica)

Sreća u ušima: Imagine – John Lennon

Premda nije nikakvo umijeće probuditi plačljivicu šćućurenu u meni i premda ima dana i noći (i onoga što nije niti dan niti noć, već nešto sivo i ogavno poput bodljikave žice koja mi se nedavno, baš u vrijeme Adventa, oživotvorila pred očima na hrvatsko-mađarskom graničnom prijelazu) kada je ta plačljivica šmrcala mnogo glasnije, nad mnogo većom lokvicom suza kotrljavica, ipak postoji ta jedna davna plačljiva večer koja se neočekivano često prošeta mojim mislima.

Glavna zvijezda plačljive večeri bio je film „Sophie Scholl – Die letzten Tage“ (oprez, spoileri u nastavku!). Posve svjesno pristala sam drugovati s filmom za kojega sam unaprijed znala da nema sretan svršetak. Mrzim takve filmove, zapravo, mrzim način na koji se osjećam nakon što ih odgledam jer u tom komadićku filmskog vremena svoj život posve zamijenim životom likova unutar televizora, intenzivno, uistinu intenzivno, manijakalno intenzivno se poistovjećujući s njihovim sudbinama. Takve filmove ujedno i obožavam. Jer osim što protresu poput dobre richterovske osmice, osim što im nerijetko ne nedostaje slojevitosti za kojom toliko žudim, pričinjava mi neobično zadovoljstvo posljedična dvojba je li završetak doista bio rastužujuć ili je, na neki uvrnut način, ipak značio zametak sreće?

Isto pitanje nametnulo se nakon ove odgledane istinite priče, isto pitanje postavljam si i danas dok ju evociram, a moj mozak ushićeno poskakuje u mjestu i plješće svojim vijugavim ručicama, budući da obožava filmove koji ga uspiju natjerati da se - zapita. Pa se ovoga puta, potaknuta filmom, idealistica u meni zapitala što bi nazvala svojim iskonskim Idealima?

Niste li još uvijek pogledali film, možda da ga uvrstite u svoj repertoar? München pod olovnim oblakom nacizma, poprište beznađa tako svojstvenog filmovima u kojima glavnu rolu tumači Drugi svjetski rat koji, nažalost, nije tek puka fikcija. Njemačka studentica Sophie Scholl, skupa s bratom Hansom, pripadala je tajnom studentskom pokretu minhenskog sveučilišta „Bijela ruža“ koji je nenasilnim, intelektualnim otporom, u vidu antiratnih tekstova i raspačavanja antinacističkih letaka i informacija o ratnim stradanjima, koncentracijskim logorima i progonima, prkosio hitlerovskom režimu i suludim idejama kojima je Njemačku vodio u očiglednu propast.

No sestru i brata Scholl uhapsio je Gestapo u trenutku neopreza, tijekom pohoda na sveučilište gdje su namjeravali potajno ostaviti letke, s ciljem da među studentima pronesu glas o tome što se uistinu zbiva u vihoru tog bezumnog rata koji je žrtve sijao agilnije od najprofesionalnije plantažne sijačice. Uslijedilo je mučno ispitivanje u zloglasnom istražnom zatvoru Stadelheim gdje se dramatična i napeta radnja vrti oko nevjerojatne Sophie koja isprva sve optužbe poriče, ne bi li na koncu, stjerana uz zid i u želji da zaštiti svoje kolege po uvjerenjima, ipak priznala da jest raspačavala letke.

Nakon toga, skupa sa Sophie, proživljavamo fascinantnu scenu u kojoj ona posve hladno, ponosno i samouvjereno izjavljuje da se - ponosi svojim činom – koliko god u sebi drhtala od posve prirodnog straha. Netremice gledajući uznevjerenog gestapovskog istražitelja, ravno u oči. Nije pristajala odstupiti od svojih uvjerenja, premda joj je bio ponuđen svojevrstan „spas“ u zamjenu za odricanje od vlastitih Ideala. Došlo je do suđenja kojim je dirigirao manijakalni Roland Freisler, predsjednik Narodnog suda, koji nije dao Sophie da dođe do riječi te bi cijelu farsu učinio smiješnom, da nije bila tragična jer rezultirala je pogubljenjem giljotinom. Jesam li spomenula da je film snimljen prema istinitom događaju, slijedom nikada objavljenih transkripata sa suđenja?

Što me fasciniralo? Snaga Ideala! Snaga mlade studentice čiji se intelekt uspješno othrvao sveprisutnoj zaluđenosti kultom ličnosti jednog Adolfa. Čiji je razum prezirao svaku nacionalističku ideju, svaku ideju o postojanju viših i nižih rasa, svaku ideju o nejednakosti bilo koje vrste. Fascinirana sam hrabrošću kojom je mlada Njemica ustrajala u svojim stavovima, kao i nepokolebljivošću doslijednosti tom Idealu koji ne dozvoljava da se ijednog čovjeka smatra manje vrijednim. Makar i pod cijenu vlastitog života.

Fascinirana sam nadom da još uvijek postoje ljudi poput Sophie. Koji su svjesni da se pojedince mora i može razlikovati isključivo po tome kakve su osobe i koliki postotak njihove duše zauzima dobrota. Fascinirana sam činjenicom da me Sophie Scholl podsjetila na mene samu. Karikiram, ne, naravno da nisam došla u priliku riskirati goli život u ime svojih Ideala, u stvarnosti današnjice takve su dramske kompozicije ipak ponešto rjeđe, što ne umanjuje autentičnost istih tih Ideala. Velika, golema stvar je njihovo puko postojanje. Izranjanje iz mase. Talasanje. Zraka zdravog razuma.

Odlučila sam pobrojati svoje Ideale i nastaniti ih u današnjem tekstu, potaknuta ovom ljepljivom pričom, ljepljivom i nagrđenom od prljavštine kakvu jedino ljudski rod može iznjedriti. Potaknuta da se zamislim nad onim u što vjerujem i nad onim u što ne vjerujem pa da sve to pokušam, ovako crno na bijelome, uobličiti u smisao unutar sveopćeg besmisla. Zapisati svoje Ideale. A ilustrirat ću ih primjerima onoga što prezirem čitavim svojim bićem, svakim osjetilom ponaosob i svakim zrncem zdravog razuma.

Prezirem ideju države jer krvoprolića u njezino ime oduvijek su uvriježena kao normalna. U ime jedne skupine ljudi oduzimati život pripadnicima druge skupine istih takvih ljudi. S istim parom očiju kojima mogu žmiriti, kolutati, netremice promatrati ili namigivati. S istim parom ušiju kojima mogu čuti ili ne čuti. S istim ustima kojima mogu vikati, šutjeti, šaputati ili se smijati. S istim brojem kralježaka koji se mogu svijati ili biti zadivljujuće uspravni. S istim rukama koje mogu zagrliti, ošamariti ili biti pružene u nevolji. S istim nogama koje mogu kročiti naprijed, unazad ili, pak, uporno stajati na mjestu. Sve isti ljudi, a dijeli ih samo linija ocrtana oko „njihovih“ država ucrtanih na političkoj karti svijeta, na koju se perfidno nastavlja ona mentalna linija koja, osim one teritorijalne, ocrtava i sve druge prirodne različitosti među ljudima, a zbog kojih je, eto, opravdano čak i oduzeti život. Nakon prethodne netrpeljivosti, mržnje i raslojenosti, dakako. Osvajači si od pamtivijeka prisvajaju dijelove te Majke Zemlje, uzimajući si za pravo nazivati ih ekskluzivno svojima, kao da su sami zasukali rukave i stvorili ovo tlo, raslinje, vode, zrak i planine; ma otkud ikome to pravo? Zbog čega? Teritorija? Novca? Moći? Principa? Hegemonije? Demagogije? Naslijeđa? Odgoja? Urođene kratkovidnosti? Sramne naivnosti?

Prezirem poistovjećivanje s bilo kojom skupinom ljudi. Ne priklanjam se ni lijevima, ni desnima, ni centristima. Dapače, politika i njezini protagonisti u svojem praktičnom samo(ne)ostvarenju također su predmet mojega prijezira. Indijka mi nije manje sestra od Hrvatice. Slavonci mi nisu ništa manje dragi od Slovenaca ili Srba, a sve njih ne volim ništa više od stanovnika, primjerice, jedne bajkovite Bavarske. Za vrijeme studija (a i u mojoj struci danas) nisam se običavala solidarizirati s pojedinim fakultetskim kolegama pa omalovažavati studente s drugih fakulteta, tvrdeći da je, recimo, lakše studirati novinarstvo, ekonomiju ili razrednu nastavu nego „naše“ pravo; svaki student prolazi kroz teže i lakše kolegije te je svojstveno upravo mediokritetima separirati se ovisno o tome u kojoj si referadi predao indeks (ili, još gore, separirati se od onih koji su ga predali u referadi života). U mojem svijetu mentalno oboljele osobe nisu ništa manje vrijedne spram „nas zdravih“. A bome ni heteroseksualka u meni ne podiže obrvu u prisustvu njezinih homoseksualnih ili biseksualnih kolega po ljubavi. I, koliko god novaca imala na bankovnom računu, nikada se ne bih mogla osjećati vrednijom od onog djedice koji pretura po kantama za smeće, čim prvi mračak lijeno dotakne dimnjake osječkih krovova. Prezirem postojanje kojekakvih establišmenata i prezirem ljude koji bojkotiraju ljude (sic!) s kojima nužno nemaju dodirnih točaka.

Prezirem licemjerni kler. Moje lice nećete pronaći među naoko pobožnom svjetinom jer svoj duhovni život uzgajam daleko od razvikanih nasada koje brzo rastu i još brže trunu. Poslušna ovca u stadu svjetovnjaka u haljama samo je to, poslušna ovca na dvije noge, kojoj istinska vjera nerijetko predstavlja veću nepoznanicu nego algebra njezinoj četveronožnoj kolegici. Osjećala sam se ojađeno dok sam, podosta davno, udisala miris tamjana i starih, drvenih klupa koje škripe pod težinom tuđih stopala, slušajući u crkvi nedjeljnu propovijed u kojoj se lokalni pop-politikant usuđuje dijeliti lekcije o moralu i skromnosti, da bi se ubrzo uvalio u najnovijeg fauvea, pokupio ljubavnicu iz obližnjeg sela s kojom bi se nedugo zatim natezao po zlaćanim slavonskim ravnicama. I svi ti ljudi koji s robotskom automatikom ponavljaju uvijek iste retke molitve, pritom se radoznalo ogledajući oko sebe, ne bi li registrirali koja su sve imena, prezimena i nadimci došetali na misu te ne bi li i njihova cijenjena imena bila viđena, a zatim kod kuće, za stolom na kojem su posluženi nedjeljna juha, paradajz sos i pečeno pile, već po navici šamaraju svoje razigrano dijete, ženu koja tu i tamo ima svoje mišljenje ili psuju Boga jer su, eto, iznervirani nekom svakodnevnom banalnošću. Prezirem djela Rimokatoličke crkve iz minulih vremena, kao i zlodjela svake druge religije, kojima su zakrvavili golemi dio ljudske povijesti, sve pod krinkom dobročinstava, prosvjetljenja, morala i, dakako, manipuliranja napisanim u tim „knjigama nad knjigama“. I po čemu bi, dovraga, Bog bio različit od jednog Allaha, Buddhe ili Zeusa? Ili drveta, kamena, jezera, ako je to nečija vjerska fiksacija?

Prezirem svako srastanje s prostorom koje nerijetko rezultira proglašavanjem tog prostora superiornijim drugim prostorima. Po čemu je Hrvatska dopadljivija od jedne Škotske, Aljaske ili Afganistana? Zašto bih Hrvatsku morala barem malkoc više voljeti nego, recimo, Japan? Da sam se rodila u nekoj zabiti Kine, ne bih za Hrvatsku nikada niti znala i učili bi me da obožavam kinesku rodnu grudu. Prezirem rodne grude. Da, rodila sam se u Osijeku, ali zašto ne bih bila građanka čitavog svijeta? I zašto svima sa usana silazi argument da „svojoj“ državi nešto dugujem? Ne, ne dugujem joj ništa jer država je struktura onih koji djeluju prvenstveno u svoju korist. Pa oni duguju meni, a ne ja njima, ako ćemo već diskutirati o dugovima, budući da od države ništa nismo dobili besplatno, sve su to iz svojega džepa platili vaši i moji preci ili danas mi, ovovremena krava muzara.

Prezirem nacionalizam. Prezirem one koji sa sebe kidaju košulje već pri prvim taktovima nacionalističkih glazbenih (ne)ostvarenja, da bi, oh, koji paradoks, tako očekivano zabljesnuli prisutne zlatnom križinom na obnaženim prsima. Ne znam prezirem li još više one koji sa sebe mudro ne kidaju košulje jer to sad baš i nije popularno, ali najradije bi razderali ne samo jednu, već sve koje vise u desnom krilu njihovog ormara. Prezirem one koji se izgovaraju da su, eto, graševina ili šljivovica krivci za njihovo svojedobno urlanje stihova jednog Marka Perkovića, upriličeno na nekoj prizemnoj veselici, u zagrljaju s drugim ekstatičarima po vokaciji. Prezirem balavce koji nemaju pojma što su nacionalizam i ustaštvo, a svoje profile na društvenim mrežama ipak nagrđuju onim ogavnim „U“ i srodnim mu kukastim križem; zapravo ni ne znaju otkud potječe svastika niti su svjesni njezina prvotnog značenja. Prezirem svakoga tko „svoj“ narod smatra boljim od drugih naroda; prezirem šale i pošalice o „glupim“ Bosancima, „lijenim“ Crnogorcima ili izrugivanja veličini Slovenije, a zaboravlja se da bi se Slovenci itekako mogli nasmijati hrvatskom vanjskom dugu ili, pak, ovdašnjim mjesečnim crkavicama.  Prezirem sve povijesne ličnosti koje su u ijednom trenutku zastupale ideje superiornosti i pokoravanja. Prezirem pametnjakoviće koji svoje sudove o čovjeku donose temeljem saznanja o tome kojoj naciji, ali i rasi, vjeri ili staležu pripada. Prezirem svakoga koga kolektiv proždire na uštrb individualiteta.

Prezirem homofobe. Prezirem ih do te mjere da mi na usnicama iscrtavaju grimasu gađenja. Dizati svoj glas protiv homoseksualaca, to nikako nije hrabrost, već leglo straha u pozadini. Prestravljuju ih vlastite misaone zidine koje bivaju tamničari dalekovidnim promišljanjima. Dvije žene koje žive svoje živote međusobno isprepletenih prstiju prizor su vrijedan loženja  lomače, ali kada isti ti moralisti u obližnjem supermarketu svjedoče prizoru nervozne majke koja trese i tuče svoje dijete jer je potrčalo, tada se, umjesto lomače, rasplamsava žar odobravanja. To je, naime, pedagoški i zdravo,  dok je homoseksualizam boleština. Zašto? Čuli su to od onog tamo psihijatra kojemu vjeruju jer tko je kompetentniji od njega u prosudbama? To što isti taj psihijatar prima mito ne bi li nekog mlatimudana proglasio novopečenim peteespeovcem, nema veze, „glavno da je pederima poručio što ih ide“. Prezirem i agresiju samoprozvanih muškarčina prema homićima jer uvjerena sam da će nedugo zatim sliniti nad lezbijskim video uratcima u bespućima virtualne pornografije. Jer to nije homoseksualizam, već gluma, ali homoseksualna gluma koja vas, licemjeri, draška po najdelikatnijim mjestima.

Prezirem ovce, suvremene homo sapiense (zar?) s tendencijom ovčjeg ponašanja. Gdje svi, tu i oni. Odakle svi, odatle i oni. Mučno, učestalo, tim još mučnije. Koji prodaju ili se čak besplatno odriču i najmanje naznake vlastitog Stava, samo da ne bi bili jedini koji ga zastupaju. Koji izlaze na mjesta kamo izlaze svi. Koji se oblače onako kako se oblače svi. Koji jedu ono što jedu svi. Koji slušaju glazbu koju slušaju svi. Koji žive onako kako žive svi. Koji vole sve što vole mladi. Koji su čak i glupi na način na koji su glupi svi.  Stado fino grije, hajdemo se stopiti. Bleee.

Prezirem one ovisne o tuđim mišljenjima. „Što će ljudi reći?“ Poznanicu dečko već godinama automobilom dovozi kući, ali ostavlja ju par ulica dalje, kako bi sama odpješačila do kuće jer roditelji joj strepe što će susjedi reći vide li da njihovu kreposnu kćer dovozi nepoznata muška osoba u sitne noćne sate. Strahota, nije li?! Srećom da im život ovisi o susjedima, srećom da im je kćer doista kreposna i srećom da nemaju pojma kako ona živi kad prekorači prag njihovog ognjišta. Ali „moral“ je naoko zadovoljen, utažena je znatiželja komšinice Biserke koja virka iza zavjese prozora u prizemlju; neće ih, kojeg li olakšanja, uokolo opanjkavati zbog droljaste kćeri, ali uvjerena sam da hoće zbog neopranog auta, neispeglanog muža ili, pak, zbog one jedne svađe koju je načula iza njihovih zidova. Opanjkavači, naime, uvijek nađu povoda.

Prezirem zlostavljače. Žena, djece, staraca, životinja, predmeta, a i zlostavljače muškaraca. Okrutnost tako moćna da ozlijedi, a tako slaba da urazumi samu sebe. I nije važno je li fizička ili je verbalna. Obje ostavljaju neizbrisive tragove na srcima. I toliko je prisutna. Toliko ljudi biva zlostavljano da nerijetko toga nisu niti svjesni jer ne znaju da može bolje, da mogu bolje. Normalno je da te, s vremena na vrijeme, majka ili otac nazovu kretenom, da se pamti svaki neuspjeh, a uspjesi se podrazumijevaju, da se od vlastitog djeteta očekuju besprijekorni rezultati u svemu što radi, kao od privatnog konja za utrku, a vrijeme, kvalitetno vrijeme s roditeljem za kojim dijete toliko žudi apstraktna je pojava, malokad ostvarena. I to je zlostavljanje. Kao što je zlostavljanje izbacivanje ljubimca na ulicu nakon što preraste fazu umiljatog šteneta. Kao što je zlostavljanje šutanje gradskih koševa za smeće ili pljuvanje žvakaćih guma po javnim površinama. Kao što je zlostavljanje stare i nemoćne roditelje napustiti baš poput onog ljubimca koji je prerastao fazu šteneta. Kao što je zlostavljanje ženino „ne“ protumačiti kao „da“ i oduzeti joj pravo izbora. Kao što je zlostavljanje zanemarivanje osobe s kojom si u vezi, uskratom onog osnovnog – ljubavi - a o fizičkim udarcima i maltretiranju da i ne govorim. Ali prezirem još nešto. Zlostavljače zlostavljača. Koji su upravo zlostavljanjem stvorili nove zlostavljače, ali nikako ne smiju zlostavljačima biti opravdanje za daljnja zlostavljanja. Koliko zlostavljanja u samo jednoj izjavi... zamislite koliko ih je tek oživotvoreno izvan slova, riječi i pukih rečenica.

Prezirem konzervativce. Koji, da su na vlasti, sve i svašta ne bi dozvolili. Ma što vi ne biste dozvolili? Vi? Vi? Pedere, svingere, transrodne, fetišiste, ateiste, agnostike, revolucionare, boeme, parove s drastičnom razlikom u godinama, metalce (da ne kažem metalike), pankere, umjetno oplođene i surogatice, emoe, zelene... Sve bi oni to zabranili, zbog čega? Često čujem iz mnogih (visokoobrazovanih jednako koliko i niskoobrazovanih) usta opasku da ovu ili onu skupinu ljudi treba pobiti. Naravno, neće ih oni sami pobiti, možda to niti ne misle doslovno, ali dovoljna je poremećenost da se u nečijoj glavi može uopće roditi jedna takva ideja. U mojem svijetu zeleno svjetlo imaju sve one pojave na koje njihovi sudionici dobrovoljno pristaju, a pritom ne škode svojoj okolini. Kako meni škodi sadomazohistički par koji u svoja četiri zida montira Andrijin križ, dok im se na postelji presijava kožnati bič? Kako meni škodi istospolni par, u restoranu za stolom pored, koji se smijulji zažarenih očiju, baš poput mene dok gledam svoju ljubav s druge strane stola? Kako ikome škodi mladić koji ulicom hoda odjeven u T-shirt s aplikacijom Misfitsa? Ali pedofiliranje, zoofiliranje, silovanje, maltretiranje, ubijanje, bilo koje zlojevanje,  to su, dakako, scenariji za koje opravdanja nema jer izostaje dobrovoljan i svjestan pristanak sudionika i (utoliko) škodi društvu.

Prezirem i škrce koji, ruku pod ruku, dolaze s grebatorima. I lažove koji, ruku pod ruku, dolaze s lažnjacima. I sirovine koje, ruku pod ruku, dolaze s Ljigama Ljigićima. I pozere. I usijane glave. I primitivce za koje su momci s Hušnjakovog brijega bili gospoda. I ksenofobe kojima priliči žica u ustima, čisto kako bi spriječila prolazak otrova. I emocionalne invalide kojima bi trebalo pod hitno nabaviti kolica s četiri kotača sačinjena od suosjećanja, brižnosti, afirmacije i iskrenosti. I podcjenjivače. I vulgarnjake. I sebi nedoslijedne. I one čiji laktovi te žuljaju među rebrima. I one željne ratnog pokliča. I snobove koji nikada actually neće postati ono što glume da jesu. I sužanjske umove. I praznjake. I one koji se srame svojega porijekla. I one koji su uvjereni da ih nisi prozreo. I glumce. Na pozornici života.

Po svemu sudeći, čini se da u meni čuči jedna mala velika mizantropica. Ili možda tek nikad (iz)liječena idealistica? Ivka Naivka i u tridesetima? A možda je samo vrlo tanušna granica između mizantropije i weltschmerziranja? Je li do mene i meni sličnih ili se problem ipak događa na tuđim pozornicama? Koliko biste osoba mogli ne svrstati niti u jednu od maločas navedenih kategorija? Ježim se pri pomisli na brojke u vašim odgovorima.

Kako god, Ideali, moji Ideali upakirani u paketiće prijezira. Pobrojane pojave protiv kojih bih se ja borila. Protiv kojih se borim, u svojoj maloj galaksiji, svojim malim oružjima. Ni približno dramatično kao Sophie, ali zapadnu i mene diskusije s neistomišljenicima koji me besramno nastoje ušutkati, u 21. stoljeću, u maniri onog manijakalnog Freislera koji je osudio Sophie. U 21. stoljeću! U 21. stoljeću! Preneraze me stavovi koje čujem, preneraze me djela koja vidim, preneraze me pojedinci koji vonjaju na tumor karaktera. Nikada ne šutim. Ne sliježem ramenima. Ne odmahujem rukom. Sram bi me bilo ustuknuti. Civilizirano raspravljam, ali kultura takve stvorove dodatno ražesti. Pa započne parada razotkrivenih pravih lica, povorka pravih ja tovljenih nehumanim stajalištima i ponekad zvjerskim idejama, produktima onoga što nazivamo ljudskim umom. Vakuumom. Monstrumom.

Ali i dalje kontriram. Hrabro. Pod cijenu mnogih udobnosti koje su me katkad skupo koštale, ali nikada preskupo, jer zauzvrat sam dobila slobodu koja mi je najbolja družica. To ih najviše razjari. Spoznaja da postoji netko tko odbija biti nitko(v). To je moja borba. Mala galaksija, mala oružja, ali vjerujem da najveća snaga leži upravo u srčanosti malih pojedinaca. Bih li dala život za Ideale koje zastupam? Možda već i jesam? Možda nisam niti primirisala? Možda (bi) se taj čin dojmio barem jedne osobe i spriječio ju da ne izraste u čudovište ljudskog obličja. Kao što se mene dojmio čin jedne Sophie. Ne dopustiti životu da te učini beskičmenjakom, za mene je to jedan od uspjeha vrijednih divljenja. Gledati život u oči jednako prkosno i ponosno kao što je Sophie gledala gestapovca. Taj pogled nikada neću zaboraviti. S tim pogledom privodim ovaj traktat kraju. I sa stihovima Sreće u ušima u kojoj je sročena sva bit Ideala od kojih sam sazdana.

Pogledajte film. Upamtite pogled. Upamtite pogled. Upamtite pogled. Upamtite da je Sophien pogled ubijen zbog svoje iskrenosti, ali i da je Freisler poginuo prilikom bombardiranja Berlina, tijekom boravka u svojoj sudnici koja se - pazite sad ovo – na njega urušila! Upamtite i da je danas prvi dan proljeća. Buđenja. Rađanja novoga. Stvaranja. A vjesnici nisu samo visibabe, jaglaci i ostatak cvjetnog ansambla koji nam pleše pred očima. Vjesnik Buđenja je svatko tko se usudi procvjetati, prolistati, zamirisati, izniknuti među prvima.

Imagine – John Lennon

Imagine there's no heaven
It's easy if you try
No hell below us
Above us only sky
Imagine all the people
Living for today...

Imagine there's no countries
It isn't hard to do
Nothing to kill or die for
And no religion too
Imagine all the people
Living life in peace...

You may say I'm a dreamer
But I'm not the only one
I hope some day you'll join us
And the world will be as one...

Imagine no possessions
I wonder if you can
No need for greed or hunger
A brotherhood of man
Imagine all the people
Sharing all the world...

You may say I'm a dreamer
But I'm not the only one
I hope some day you'll join us
And the world will live as one...