Sreća u ušima: Smells Like Teen Spirit - Nirvana
Ne znam kako jutros mirišu vaši gradovi, ali moj Osijek miriše po mladoj, zelenoj travi i po prijepodnevnom vjetriću koji pirka s Drave; miriše po proljetnicama koje započinju sramežljivo domahivati Suncu; miriše po njihovom predvodniku, gospon Proljeću s bočicom u ruci.
Miriše po osjećajima. Onim fantastičnim osjećajima iz lijepog i uljuljkanog djetinjstva, kada sam se sa svojom najstarijom prijateljicom Vučicom (tako ju od milja zovem zbog jedne interne šale), koja je doskora živjela na istom katu iste zgrade kao i ja, igrala na dekici prostrtoj usred tratine u našem naselju.
Proljeće kao i danas, ali dvadeset i sedam godina ranije. Isto vedro nebo, ista temperatura zraka, isti mirisi u zraku, a nas dvije, ranoranilice, izlijećemo u isti čas iz svojih stanova, poskakujemo niz stubište do tratine, razmotavamo već pripremljene dekice na kojima započinjemo igru s našim obožavanim barbikama ili, pak, blokovima za crtanje i gomilom bojica, sve do navečer. To nam bijahu dvije najmilije zanimacije - barbike s kojima smo bile opsjednute, igrajući se na malo drugačiji, predaniji, zaneseniji, maštovitiji način od današnje djece i crtanje s kojim smo, rekla bih, bile još opsjednutije. Cijeli dan, s pauzom za ručak, nakon što su nas majke prethodno po sat vremena pokušale dozvati s balkona, i s pokojom kraćom pauzom za trk po srk soka od višnje.
Ta svježa proljetna jutra, prohladno tlo ispod dekice na kojoj bismo sjedile ili ležale potrbuške, u nosnicama miomirisi netom pokošene trave razbacane uokolo nas, mamin omekšivač na čistoj dječjoj majici, Vučicin dobroćudni i tako poznat smijeh te zajednički entuzijazam koji smo dijelile prema istim igrama, zgodama i trenucima u kojima bismo iz stvarnosti otplovile ondje gdje te samo žuboravi potočić djetinjstva može odvesti...
Tako je jutros mirisao Osijek, tako ga je gospon Proljeće naparfimiralo te mu nije mnogo trebalo da mi razvuče onaj osmijeh-broj-pet na licu pa sam, šetajući se do ureda, djelovala pomalo šašavo u toj gomili namrgođenih lica antiranoranilaca oko mene.
Šašava ja, ranoranilica, i šašav gospon Proljeće koji uokolo zbija šale s tom nevidljivom bočicom, špricalicom čiste, nostalgičaste sreće. Šašava je i bočica, ne vidiš ju, a mililitraža joj je očigledno dostatna za čitav grad. Ni ne pokušavajte ju vidjeti... nju se diše zatvorenim očima.
Eh, gospon Proljeće... grad na Dravi možda nije prijestolnica kulture, ali zbog Vas je nesumnjivo prijestolnica - sretnih mirisa.
Nema komentara:
Objavi komentar
Srećotvorku usrećuje razmjena iskustava i mišljenja. ♡