Jedno srećotvorje, molim

Sreća u ušima: Adventures in Solitude - The New Pornographers 

Već nekoliko godina postrojilo se u nizu, poput gizdavih pripadnika slikovite Kraljičine garde, pogleda skrivenih ispod šubara za koje su svoj medvjeđi život dala ta sve samo ne gizdava stvorenja, otkad sam prvi put sjedila na močvarnoj terasi svojega omiljenog mjesta za ispijanje poslijepodnevnog čaja – Lopoča.

Uzgred rečeno, Lopoč je café smješten u blizini ulaza u Park prirode Kopački rit, posve različit od špicolikih osječkih lokala. Ondje na drvenom platou posloženi vrtni jastuci čekaju svoje vjerne goste, tik uz idiličnu močvaru prekrivenu listovima lopoča na kojima se žabice, u maniri živopisnih domaćina ne odviše zainteresiranih za svoj auditorij, povazdan igraju školice, a napitci se poslužuju na panjevima.

Nije lako za objasniti, ali tog proljetnog poslijepodneva... te nedjelje jer nedjelja je dan na koji sam ugledala ovaj svijet... s tom šalicom čaja tješitelja u mojim rukama... s tim pogledom koji je u tom periodu s razlogom bio zabrinut i nasumično fiksiran na gospođici Žabi koja mi je jednako nepomično uzvraćala pogled kojemu je, pak, jedina briga bila kako u školici pobijediti svoje kolegice po kreketanju... s tim blues orkestrom u meni koji je upravo upriličio generalnu probu temperamentnih instrumenata sačinjenih od mojih misli s jedne i osjećaja s druge strane koji su tada, eto, ponešto pomodrili... s tim malim velikim srcem koje se stisnulo kao da nije svibanjski in bloom, već siječanjski in brume... iznenada se niotkud pojavila Srećotvorka u meni.

U meni koju čini sto četrdeset točkica pobrojanih u stupcu lijevo od ovoga teksta, a tih sto četrdeset točkica tek su sićušni ornament na mnogo nepreglednijoj fasadi zdanja koje njegujem u sebi i od milja ga nazivam Svojim Hramom. U meni koja katkad jesam neprikosnovena mimoza, ali mimoza koja po prirodi nipošto nije pristalica namrštenog čela, zabrinutih pogleda i pesimističnih misli. U toj meni koja sam uvijek vjerovala u pronalazak sreće na svom puteljku, sreća je otišla još jedan korak dalje i, umjesto dotadašnje Srećotragalice, pretvorila me u sadašnju Srećotvorku.

U onu koja ne traga za srećom, već ju živi i stvara najvećom.

Još uvijek nije lako za objasniti, čak štoviše, ne znam objasniti, ali tog neobičnog poslijepodneva za uho me, baš kada mi je najviše trebala, povukla spoznaja da se sreća prije svega pronalazi i stvara – u sebi. Tek tada se može pride apsorbirati iz okoline i, ono najvažnije, tek tada ju se može kvalitetno saditi u okolinu, kako bi izrasla u svojem najveličanstvenijem obličju. I prije sam ja znala da je teoretski tako, ali ta iznenadna Srećotvorka kao da me inspirirala da teoriju oživotvorim.

Iz Lopoča sam potom odšetala zažarenih obraza od uzbuđenja, zacakljenih očiju od spoznaje i zacrvenjenih usnica koje sam krišom grickala dok sam se maločas bavila novopečenim mislima o srećotvorju.

A te misli moje unutarnje Srećotvorke na ovoj će adresi pronaći svoj virtualni dom. Za mene to nije novina jer pisanje je, kako privatno, tako i unutar struke kojom se bavim, moja konstanta i moja strast koja mi život ispunjava odmalena. Moje adventures in solitude opjevane u istoimenoj zvučnoj kulisi.

Ali, uvijek postoji „ali“ pa tako i u današnjem uvodniku. Naime, ispod prstiju ove Srećotvorke neće uvijek provirivati pastelnoplavi jednorozi koji nose pletene košarice prepune ružičastih lizalica i šećerne vate, a sve na grašak zelenoj livadi i u pitoresknom krajoliku kakvog se ne bi postidjeli ni naši najbolji slikari naive. Ja, sanjarka, romantičarka i maštovitica iznad svega, ipak sam uvjerena da oblačići smješteni na sigurnoj udaljenosti od Zemlje nisu jedino mjesto na kojemu počiva sreća. Ne. Čak štoviše, živjeti istinsku sreću moguće je tek kada to čovjeku uspije ovdje, na ovoj Zemlji, među ovim ljudima, u okolnostima koje servira stvarni život.

Zato je srećotvorje iz moje kućne radinosti obojano još ponekim bojama osim onih pastelnih i, oh, tako očekivanih: opažanjima svijeta u čitavoj njegovoj punini, impresijama, ekspresijama, kritičkim mišljenjem, pitanjima (čak i ako su krajnje retorička), nadahnućima, diskusijama, prizvanim sjećanjima, usporedbama, opaskama, talasanjima, euforijama, plićacima, dubinama, crticama, traktatima, uspomenama, hipotezama, učenjima, umjetnošću, znanošću, aktualijama, sporednicama, introspekcijama, analizama, aktivnošću, radoznalošću, svakodnevicom i promišljanjima.

Tek kada slikaru u sebi omogućimo da svojim kistom dotakne svaku od tih boja, koliko god nevješto to činio, tek tada ćemo na svojem platnu ugledati naslikanu sreću. Slikarica u meni već godinama ima zeleno svjetlo da svoj kist umoči u baš svaku nijansu pa se, evo, i štafelaj itself smješka pod ugniježđenim platnom!

Danas je blagdan Svetog Nikole, meni osobito drag i evokativan. Zašto najšarmantniji darak u očišćenoj čizmici ne bi bila upravo – odluka o srećotvorju – jer na taj će način, zapravo, čizmica biti puna čitave godine?