Neka te uhvate

(Hieronymus Bosch: Mađioničar)

Sreća u ušima: Under the Bridge - Red Hot Chili Peppers 

Premda se Njezino Visočanstvo Jesen već odavno ustoličila na zasluženom tronu, ja sam svojoj drugoj po redu miljenici među godišnjim dobima već tjednima ranije razdragano klicala jer nanjušila sam da je blizu; mirisi, miomirisi ju izdaju. Posebice onaj prepoznatljivi miris osječke šećerane koji se ujesen šulja gradom i uveseljava nostalgične noseve.

Ipak, za današnju temu inspirirala me jedna živopisna pojava o kojoj sam razmišljala još tijekom ljetnih vrućina, a koja prvom pojavom hladnijih dana netragom iščezne. Naime, ljudi tada već po navici navlače na sebe duh otuđljive zime, ulice su nekako praznije i žalosnije, a oni se čine odsutnijima i užurbanijima nego inače. Mnogi naši gradovi, čini mi se, prelako zapadaju u sivilo te me ne vara dojam da urbana središta naših europskih susjeda imaju više volje i poleta biti životni kroz čitavu godinu. Za što, razumije se, postoji čitav dijapazon uzroka.

Međutim, zamijetila sam jedan (u Osijeku još uvijek u povojima) prilično učinkovit mali dragulj koji uspijeva suzbiti uspavanost grada i ljudi te ima moć instantno unijeti živost i u najodsutnije glave. Riječ je o uličnim umjetnicima. U Osijeku ih nema mnogo, zapravo, svega ih je nekoliko pa najčešće obitavaju na Korzu, u Županijskoj ulici i eventualno na Promenadi, ali kada se pojave, neobična se toplina širi iz tih njihovih grla i glazbala koji ulicama daju toliko potrebnu puninu. Čak i kada im instrumenti nisu najfinije ugođeni, čak i kada se ne mogu pohvaliti s odviše sluha pa čak i kada se odvaže na glazbene žanrove koji nikako nisu stanovnici i mojih osobnih playlista.

Jedna mi se djevojka duge, kovrčave kose posebno urezala u pamćenje. S vremena na vrijeme zamijetim ju kako sjedi na ulazu u s.Oliver u Županijskoj ulici i na sav glas pjeva nešto nalik arijama, toliko upečatljivo, nazovimo „operno“, dirljivo, srceubadajuće, a sve to glasom za koji gotovo da bih stavila ruku u vatru da je školovan. Laičica sam po tom pitanju pa možda tek lupetam, no ionako je poanta u tome da ona, školovana ili ne, i dalje svojim glasovnim umijećem stvara pravu malu, uličnu magiju. Susretnem li ju, slobodno mogu reći da mi u hipu uljepša dan, stoga, poštovana danouljepšavačice, u tvoje neznano ime dižem palac visoko u zrak!

Pojavljuje se i onaj mladić koji na Korzu pjeva i svira gitaru, katkad sam, katkad u pratnji te se uvijek ljubazno osmijehne razdraganom prolazniku koji mu dobaci pokojeg slavuja, tunja ili mrkog medu, čisto radi truda i ugođaja. Zatim onaj onizak, stariji gospodin koji pjeva starogradske pjesme ponešto primjerenije generaciji treće dobi. Premda nisam ljubiteljica njihovog glazbenog izričaja, spomenut ću i tamburaše koji se okupljaju na Korzu, obično prijepodne, razveseljavajući one koji uživaju u zvucima slavonske tamburice. Svi znaju i za klauna koji se donedavno običavao smjestiti na uglu ispred bivše Jugoplastike i reproducirati raznorazne dječje pjesmuljke, kao i zabavljati najmlađe pokretnim lutkicama koje plešu uz glazbu (iako, bit ću iskrena, klaunovi me nikada nisu oduševljavali; ili iza tog cjelokupnog šarenila djeluju krajnje žalosno i usamljeno, ili pomalo stravično, ili se, pak, sjetim one epizode SATC-a i Samanthinih muka po klaunu na Bradyjevom dječjem rođendanu, nakon čega se više smijem toj epizodi nego klaunovim akrobacijama).

Milo mi je naletjeti i na "Indijance" koji uz nesvakidašnju svirku tradicionalnih instrumenata prodaju ručno izrađeni nakit navajo uzorka, što ulicu boja jednim egzotičnijim izgledom. Toplinom ju nijansiraju improvizirani sastavi od nekoliko pjevača koji u božićno vrijeme na različitim lokacijama u gradu, najčešće u prolazu kod Kršćanske sadašnjosti, diskretno pjevuše tradicionalne božićne pjesme, dajući novu, blagu, idiličnu dimenziju sveopćoj konzumerističkoj i polunervoznoj gradskoj vrevi koja u blagdansko vrijeme doseže svoj zenit. Oh, i ja rado šopingiram, s posebnim guštom, bili blagdani ili ne, ali nervozi nema mjesta u samo jednom životu koji imam pa imam poteškoće s razumijevanjem onih koji nervozi daju zeleno svjetlo.

Moram spomenuti i da nemali broj uskogrudnih Osječana s krajnjim neodobravanjem gleda na povremene vokalno-instrumentalno-plesne nastupe simpatičnih harekrišnovaca, posprdno ih nazivajući sektašima ili čak sotonistima koji nemaju što raditi na ulicama jedne oh-tako-katolički-uzorite države. Za vašu informaciju, uskogrudci, takav bezazlen nastup naziva se harinam i predstavlja ulično pjevanje svetih imena Krishne (ili Boga, kako vas volja), ne bi li se svijest o njemu širila ulicama gradova i sela i ne bi li se mantrom pozitivno utjecalo na duhovnost prolaznika. Sic, ako se prakticiraju vjerske procesije po ulicama gradova i sela s lokalnim katoličkim popom na čelu, zašto isto to ne bi na svoj način činili i sljedbenici Krishne? Ili mislite da je vaš Bog ipak božanskiji i praviji od jednog Krishne? Ili Allaha? Ili možda Buddhe? Ma zar?

Nadalje, osobito me oduševljavao, opuštao i inspirirao violinist koji je za lijepoga vremena, mahom prijepodne, satima znao guditi točno nasuprot katedrali koju istinski Osječani nikada neće nazivati konkatedralom, koliko god biskup stolovao u obližnjem Đakovu. Dok uživam u najfinijoj osječkoj kavici i poput gušterice se sunčam na terasi svojeg omiljenog gradskog kafića koji se smjestio tik uz katedralu, pravi je raj za uši slušati violinista kako gudi i vraća me mislima u neka minula stoljeća, u doba krinolina, kočija, romantike, čipkastih suncobrana, kavalirštine i dvorova, u zapise jedne Austenice, Bronteice, Alcottice ili naše, meni posebno drage, spisateljice koju su zlobnici povezivali sa neprikosnovenim šundom, Jurićkice.

Trebam, želim, obožavam takve prizore i žalosti me što ih nema više, žalosti me što nam nedostaje uličnih umjetnika svih vrsta jer pjevači i svirači samo su jedna od. Pripisujem im neobično značajnu ulogu jer oni su, prije svega, poveznica među prolaznicima, toliko depersonaliziranim i otuđenim, nakratko ih prekidajući u njihovim mislima, trudeći se da svi zajedno doista vide, čuju, osjete tu poruku koja do njih dopire i da barem na tren postanu dio jednog toplog kolektivnog doživljaja. Vrijednog spontanog zaustavljanja na ulici i vrijednog tih nekoliko simboličnih kovanica koje su itekako zaslužene. Čovjeku je zaista potreban suptilan šut sreće i emocija, a grad živim čine upravo oni – ljudi – pa nije li onda plemenita misija tako usput ih oraspoložiti, da bi se dobro raspoloženje stalo širiti dalje poput zarazne mini pandemije?

Inače, ulični umjetnici su na engleskom govornom području poznati pod nazivom buskers, što dolazi od španjolskog buscar ili "tražiti", pošto se smatralo da dotični na ulicama tragaju za zaradom i slavom. Pojavili su se još u antičkim vremenima te su uveseljavali sve velike civilizacije, a gore spomenuti pjevači i svirači svoje zanimanje dijele s mnogim drugim vrstama uličnih zabavljača – pantomimičarima, živim kipovima, plesačima, crtačima, slikarima, recitatorima, gutačima vatre ili noževa, proricateljima sudbine, glumcima malih uličnih teatara, lutkarima, žonglerima, performerima, mađioničarima i mnogim drugima.

Njihovo je zanimanje podosta nesigurno jer laka su meta kradljivaca koji im, hineći da ubacuju nagradu u šešir ili kutijicu, bezočno ukradu novac i pobjegnu. U Hrvatskoj ih, nažalost, nema ni približno u tolikom broju, ali sve sam ih redom imala prilike doživjeti na svojim čarobnim putovanjima pri čemu oduševljenju nije bilo kraja. Od svih posjećenih gradova, u opisanom mi dojmu svakako prednjače umjetnici iz skrivenih kutaka mojeg obožavanog, nevjerojatnog, bajkovitog Zlatnog grada, s obzirom da sam njihov izričaj doživjela neusporedivo dubljim i kvalitetnijim od ponekih daleko precijenjenih nastupa na kazališnim daskama, izložaka u razvikanim galerijama ili izvedaba s pompozno najavljivanih koncerata. Ništa manje nisu me razočarali ni u Barceloni, osobito dok smo se posljednjeg dana častili sangrijom i voljeli se pored veličanstvenog Nacionalnog muzeja Katalonije, kad li me ulični performer posve razoružao svojom izvedbom Lennonove "Imagine", a koja je svakako jedna od himni mojeg najintimnijeg svjetonazora.

(By David Adam Kess (Own work) [CC BY-SA 4.0 (http://creativecommons.org/licenses/by-sa/4.0)], via Wikimedia Commons)

U drugim metropolama nije ništa drugačije; buskersima je zajedničko to što svojim šarmantnim nastupima nastoje zabaviti zainteresirane prolaznike, ponešto zaraditi, neki samo javno usavršavati svoje talente i vještine, a neki se samoprezentirati, no zasigurno im treba „skinuti kapu“ što predstavljaju nezobilaznu kariku gradskog turizma jer značajno doprinose kulturnoj ponudi, kako svjetskim putnicima, tako i lokalcima. U našem sam mentalitetu često nailazila na omalovažavajuć stav prepun prijezira spram uličnih umjetnika, do te mjere da ih se smatra prosjacima i beskućnicima. A ti isti ljudi, zaslijepljeni vlastitim predrasudama, ne znaju da su upravo Janis Joplin, Sting, Jon Bon Jovi, Bruce Springsteen, Paul McCartney i Jimi Hendrix svirali po ulicama, prije, ali i nakon stjecanja svjetske slave pa raspolažu s mnogo anegdota o popratnim doživljajima.

Kad smo već kod malograđanštine, naglasila bih da ni zapadnjaci nisu ništa bolji. Nikada neću zaboraviti vijest koja je obišla svijet o jednom od najtalentiranijih i najcjenjenijih violinista današnjice, Joshui Bellu, koji se, u svrhu organiziranog eksperimenta, jednog siječanjskog jutra namjerno (anonimno) smjestio u washingtonskoj podzemnoj željeznici i stao na Stradivarijevoj violini vrijednoj dva milijuna dolara svirati Bacha, maksimalno se unijevši i svojim umijećem i osjećajima u ono što svira. Riječ je, ponavljam, o jednom od najvećih svjetskih umjetnika za čiji koncert ulaznica stoji, u prosjeku, stotinjak američkih dolara te se rasproda u rekordnom roku. Apsurd leži u tome što je tog jutra u podzemnoj željeznici samo šestero (!) ljudi zastalo na tren da ga poslušaju, dok su tisuće drugih prošli pored njega kao pored turskog groblja.

Pa se nameće pitanje znaju li ljudi uživati u istinskoj umjetnosti, znaju li ju uopće prepoznati, znaju li joj dopustiti da im se približi i, kvragu, tko to onda kupuje skupocjene ulaznice za njegove koncerte kada ga isti ti ljudi u svakodnevici uopće ne percipiraju (a u podzemnim željeznicama se, ne zaboravimo, ne voze samo plitkodžepaši i turisti)? Ili im je možda ispod časti iskreno se diviti umjetniku s ulice, što je svakako zahtjevnija radnja od insceniranog hinjenja gospode u toaletama na skupo plaćenim koncertima. Koje ne razumiju. I posjećuju samo zato jer su kratkovidni malograđani nedostojni umjetnosti, ali dostojni te privilegije nad privilegijama – da budu viđeni – u društvu drugih kolega po plitkosti.

Ulični se umjetnici najčešće zadržavaju na trgovima i u pješačkim zonama gdje cirkulira veliki broj ljudi, mahom u centrima gradova. Često im ne treba nikakva dozvola za ulični rad, dok u ponekim državama ipak moraju tražiti odobrenje od gradskih vlasti (postoje čak i prave pravcate audicije koje moraju proći sa svojim točkama ne bi li im se dozvolio javni nastup), s tim da ih nerijetko i one same potiču u njihovom radu, upravo zbog gore spomenute turističko-kulturne ponude grada. Od većih su skupina poznati Romi, nomadski narod s vlastitim glazbenim izričajem, tradicijom proricanja budućnosti, zanimljivim rukotvorinama te divnom poezijom i prozom, no u nas su još uvijek daleko poznatiji i stigmatizirani kao ljudi drugoga reda, džabalebaroši, sumnjivci i prosjaci. Ne treba zaboraviti niti meksičke mariache, zatim hippieje u šezdesetima i još mnoge druge koji su od najranijih vremena marljivo doprinosili širenju buskinga.

Međutim, tijekom povijesti nije uvijek bilo kao danas jer ulični su umjetnici često bili protjerivani i kažnjavani, dok je poznata i osuda na smrt u starom Rimu oko 450. godine prije Krista, pod okriljem tzv. Leges Duodecim Tabularum (Zakonik Dvanaest Ploča), ako bi u svojim javnim nastupima ismijavali vlast svojim parodijama i dosjetkama. Pitam se je li ljudski razum od tada ipak evoluirao ili se, hm, možda samo usavršio u perfidnosti maskiranja manjka onoga što nazivamo kritičkim umom?

U svakom slučaju, ti dileri besplatnih injekcija dobrog raspoloženja znaju kako razdragati, podsjetiti na ono što se lako zaboravlja, pokloniti ljudima umjetnost i umjetnosti pokloniti ljude, a ulice učiniti življima i sretnijima. Zato bi bilo lijepo susretati ih češće jer izmame li srčani osmijeh na usnama barem jednog od prolaznika, time su učinili golemu stvar. Za moj su, naime, smiješak postali već pravi maheri.

Uostalom, mudri antropolog Ashley Montagu zanimljivo je primijetio:

„Trenuci sreće u kojima uživamo dogode nam se nenadano; mi ih ne hvatamo, već oni hvataju nas.“

Biti uhvaćen, čini se, može biti sjajna stvar!