I ja imam svoje stiliste (a to niste vi)

Sreća u ušima: Being Boring - Pet Shop Boys 

Premda izvire iz tuđih misli, parafraziranje katkad predstavlja posve zgodan intro vlastitim razmišljanjima. U tu svrhu poslužit ću se mislima Alfreda Hitchcocka koji je ustvrdio da se stil sastoji u plagiranju – samoga sebe. Njegovi britanski sunarodnjaci poznati su po prilično osobenjačkom stilu odijevanja, dok će stari Hitch ostati zapamćen kao umjetnički genij i redatelj isto tako osebujnog kinematografskog stila pa neću pogriješiti kimnem li u znak odobravanja definiciji stila proizašloj iz uma poput njegovog. 

 Ovo:

Ovo:

Ovo:

Ovo:

Ovo:

Ovo:

I ovo:

Složila sam ovih sedam slika kako bih otprilike ilustrirala vlastiti stil odijevanja, vlastitu estetiku. Tih sedam slika, to sam ja, jedna Srećotvorka. Ja sam i milijun i sedam drugih slika, ovisno o prilici, dakako, ali milijun i sedam drugih slika za gabarite ovog teksta tek su utopija. 

Kakav je moj odjevni stil? Zanimljiv? Dosadan? Uobičajen? Nesvakidašnji? Razigran? Uštogljen? Umjeren? Pretjeran? Hrabar? Oprezan? Jednostavan? Kičast? Overdressed? Underdressed? Trendovski? Klasičan? Djevojački? Bapski? Dobar? Loš? Dopadljiv? Iritantan? Skroman? Pretenciozan? Opušten? Previše-sam-se-trudila? Lijep? Ružan? Primjeren? Neprimjeren? Potaman?

Ništa od navedenog. Točan odgovor glasi da je moj odjevni stil – moj. Moj je, to mu je jedini odgovarajući opis i jedina istinska karakteristika. Čak i ako ga (više ili manje) znalački nastrojen promatrač uspijeva počastiti ponekim od gore navedenih pridjeva, taj je opis krajnje nevažna informacija. A takvim krajnje nevažnim informacijama bavi se, za moj ukus, malo previše opinionated noseva. 

Ne znam kakva su vaša iskustva, ali posljednjih godina gotovo se svakodnevno zateknem u situaciji u kojoj netko komentira ono što sam toga dana stavila na sebe – odjenula, obula, zaogrnula, objesila, svezala, prikačila. Svatko ima mišljenje i svatko se osjeća pozvanim iznijeti ga, a pozivnice niotkud. Kao da je odjeća na meni javno dobro, poput, primjerice, drvenih klupica na glavnom gradskom trgu, kupljenih iz sredstava proračuna jedinice lokalne samouprave, pa sad svaki građanin lamentira o izgledu i poziciji tih klupica, vrsti i kvaliteti materijala, ergonomiji, odabiru proizvođača i nabavnoj cijeni jer na klupice se, dakako, trošilo i iz njegovog džepa.

Isto je i s mojim odijevanjem, s razlikom što ga financiram isključivo iz svoje novčarke boje pijeska. Sasvim bliske osobe ili potpuni stranci na ulici, komplimenti ili komentari neodobravanja, svejedno je. Ljudima upada u oči vanjština, ljuštura, tamo neki kaputić, torbica ili čizmica na temelju kojih iznose mišljenja za koja ih nisam pitala ili udjeljuju savjete koje nisam tražila. 

- „Srećotvorko, odlično si iskombinirala ove bordo hlače s tom košuljom senf žute boje, to je u trendu ove jeseni!“ 

(Hvala ti, ali trendovi baš i nisu MOJA zanimacija. Ove hlače i košulju nosim od 2012. godine kada sam ih kupila, a tada modni časopisi još nisu glorificirali međusobnu ljubav bordastih i žutih pigmenata.) 

- „Hmmm, nije li ova maxi suknja koju imaš na sebi malo predugačka za tvoju visinu?“ 

(Da mislim da je predugačka, ZAR bih ju odjenula? A što se tiče sukanja koje sežu do gležnjeva, njih prepuštam onim djevojkama kojima se ispod šifonske suknje u nijansi šećerne vate providi duplo kraća, neukusna podsuknja.) 

- „Znaš li da više nije u modi usklađivati boju torbice i cipela?“ 

(Tvoja primjedba trebala bi mi otvoriti vrata modnog čistilišta ili ipak misliš da mi se možda, mooožda, ali mooooožda SVIĐA takva sasvim passé navika?) 

- „Oprostite, ali moram pitati, često Vas viđam u gradu i uvijek ste dotjerani, gdje kupujete svoju odjeću, sigurno ne kod nas?“ 

(Hvala na lijepim riječima, odjeću uglavnom kupujem u Hrvatskoj i ponekad u inozemstvu, ali da mi je radoznaloj neznanki, koliko god njezin upit bio dobronamjeran, ugodno objašnjavati svoje kupovne navike nasred ulice, i NIJE.) 

- „Za niske djevojke poput tebe prikladnije su uže suknje bez plisea.“ 

(Što znači „prikladnije“? Bolje izgledaju na moju visinu i tjelesnu konstituciju? U čijim očima? Očima okoline? Okolina je normativ? Okolina je važna? Ili je ipak važnije da se ja pogledam u ogledalo i da MOJE oči tog dana budu zadovoljne, šetajući u plisiranoj suknjici A-kroja, do koljena? Tim više i što moje police nastanjuje sasvim dovoljno uskih i neplisiranih suknjica, ali, eto, usuđujem se biti neuniformirana.) 

- „Nemamo balerinke boje konjaka kakve tražite, ali, evo, pogledajte ove crne, crna boja Vam inače ide uz sve kombinacije!“ 

(Jednom zauvijek, crna boja NE ide uz sve kombinacije, nikada nije išla niti će ići. Da crna ide uz sve, ja sada ne bih tragala upravo za konjakom. Crna je poput mene jer niti ja ne idem uz svakoga i uz sve, a najmanje uz prodavačice bez sluha koje podcjenjuju kupčeva pitanja i potrebe u ime (pokušaja) zarade.) 

- „Ne misliš li da su ti ovi zlatni cvjetići na okviru sunčanih naočala prekičasti?“ 

(Ne mislim, ali ti jamačno misliš da je mjerodavan TVOJ sud o tome što je kič i o tome da je isti taj kič nužno neprihvatljiv i nepoželjan? Kome? Tebi?) 

- „Uh, baš ti je bapski taj šeširić koji si stavila danas!“ 

(Uh, meni je djetinjasta i isfurana ta beanie kapica koju si nataknula na glavu poput stotina drugih, kloniranih djevojaka u ovome gradu, ali PREDOBRO sam odgojena da bih ti nametala svoje mišljenje i ukus.) 

- „Mora li kod tebe baš uvijek sve biti usklađeno po nijansi i do najsitnijeg detalja; koliko dugo uopće odlučuješ što ćeš odjenuti?“ 

(Imam protupitanje: koliko dugo odlučuješ hoćeš li OPET postaviti jedno u nizu trivijalnih i glupavih pitanja?) 

- „Nećeš li se smrznuti u štiklama?“ 

(ZAMISLI da sam pingvinka ili barem dovoljno odrasla da obujem što mi odgovara.) 

- „Što će ljudi reći kada te budu vidjeli u tom cvjetastom kaputu?“ 

(Što ću JA reći kada iste te ljude budem vidjela u njihovim poslovično crnim kaputima? Ah da, ništa, jer... meni je moj psihijatar rekao da vi ne postojite.) 

... 

Ukratko, pitam se gdje nestade kultura? 

Pitam se i zašto meni ne pada na pamet sustavno propitivati tuđe stilske odabire, samopozvano im servirajući svoje mišljenje o njihovim odjevalima i obuvalima? A sam Bog zna koliko često svjedočim neukusnim, nemaštovitim, nazadnim, kompleksaško-ziheraškim, bezličnim, apadrapastim, snobovskim, da ne kažem i grozomornim odjevnim kombinacijama osoba u čijem drušvu boravim pa šutim kao zalivena. Čak ne niti zbog dobrog odgoja, već jer me nešto toliko sporedno kao što je tuđe odijevanje naprosto ne zanima. 

S druge strane, moje me odijevanje itekako zanima. Ne kao središnja životna preokupacija, ne kao imperativ, no na malo drugačiji način svakako da. Za mene stil odijevanja nije puka odjeća koja miriše na ružičasti Lenor dok visi u ormaru; stil nije sva ta obuća kojoj teško odolijevam; stil bome nije niti voljeni asesoar kolekcionarke u meni. Moj stil je moja cjelokupna pojavnost koja ne proizlazi iz toga što sam stavila na sebe, već iz toga zašto sam nešto stavila na sebe. Na nečiju pojavnost manje utječu te plime i oseke intimnog unutarnjeg života, što je posve razumljivo. Međutim, ja pripadam onoj drugoj vrsti ljudi čija estetika ne odolijeva mijenama koje vladaju tim intimnim unutarnjim životom u meni. Htjela ili ne htjela, unutarnja ja odražava se na vanjskoj meni i dok god u tome pronalazim zadovoljstvo, znam da je stilski puteljak kojim sam se zaputila neupitan. Jer je moj. 

Pa tako... onaj cvjetasti kaputić kojim sam se ogrnula; ona smaragdnozelena bluzica koju sam zakopčala sve do posljednjeg gumba i ovratnik svezala u mašnu; ona mint zelena haljina u kojoj mi oči zanimljivo sjaje; ona svilena marama sa suncokretima kojom sam ukrasila svoj vrat; ona torbica preko ruke sa zlatnim lancem u boji crvenoj poput krvi; onaj koktel prsten s velikim kobaltnoplavim kamenom; one crno-bijele oxford štiklice koje ljupko lupkaju kad ih šetam osječkim ulicama... ništa što na sebi nosim nije se ondje našlo slučajno. Ništa nije kupljeno tek tako, da se kupi. Ništa nije odabrano stihijski. Ništa nije posljedica težnje da izgledam „moderno“ i dopadljivo drugima, čak i ako taj predmet u određenom trenutku, igrom slučaja, jest u trendu. Baš naprotiv... moj je stil diktiran mojom najdubljom osobnošću, iskricama mojega karaktera koje su vrlo teško objašnjive čak i najintimnijim prijateljima. 

Moji su stilisti tridesettrogodišnje uspomene koje su od života kojega živim učinile nešto nalik šarenom i sanjarskom putujućem cirkusu. Moji su stilisti sve knjige u kojima sam se dosad (iz)gubila. Moji su stilisti svi filmovi i serije s čijim sam se kadrovima saživjela kako samo ja to znam, proživljavajući s glavnim protagonistima sve uvode, peripetije, vrhunce, rasplete i završetke. Moji su stilisti sva putovanja koja su mi poslužila kao lupa za upijanje nečega toliko sadržajnog i očaravajućeg kao što je planet Zemlja. Moji su stilisti sva ona druženja koja su me dupkom napunila pozitivom, isprativši me kući sa suzama u očima, ali od smijeha. Moji su stilisti sve meni najdraže pjesme od kojih sam sazidala bedem oko života kojega nazivam svojim. Moji su stilisti sva znanja koja sam kroz godine stekla, sva umijeća s kojima se rodila i sve vještine koje sam svladala radeći na sebi. Moji su stilisti svi oni intrigantni ljudi koji su u tlu mojega supostojanja za sobom ostavili energične stope. Moji su stilisti sve bojanke, slikovnice, crtići i priče kojima sam se zabavljala kao dijete, jednako kao i sve impresije iz muzeja, galerija i teatara kojima sam se zabavljala kao odrasla (odrasla?) osoba. Moji su stilisti sve one misli koje su se prošetale kroz moj život, jednako kao i prostranstva mašte kojima sam se ja šetala. Moji su stilisti trenutna raspoloženja i ideje kojima započinjem novi dan. Moj je stilist sreća koju stvaram svojim malim čarolijama. 

To su MOJI stilisti. Duboko doživljeni, još dublje proživljeni, da bi na koncu imali pune ruke posla odijevajući me poput kakve lutke za djevojčice. Žive lutke koja se pritom usuđuje biti zadovoljna. Uz takve stiliste, nije li vaše komentiranje mojega (ičijeg!) stila lišeno svake svrhe, kulture, pristojnosti i poštovanja? Nije li ono čvrga mojim stilistima? Nije li ono pljuska vašoj inteligenciji i dubini vaših preokupacija? 

„You're on a different road, I'm in the Milky Way, 

you want me down on Earth, but I am up in space.“ 

Stoga:

1) Malo manje nezatraženih savjeta i mišljenja.

2) Malo više promatranja vlastite pojave u zrcalima.

3) Najviše rada na tom životu koji vam je bianco serviran poput tea o'clock čajanke, budući da je jedina stilska stvar koja nikada ne izlazi iz mode - biti sretna jedinka. 

Zato valja u svoj misaoni blokić pribilježiti i ovo:

4) Sreća je ono što je šik, sreća je stil, sreća je, zapravo, najkvalitetnija krpica.